Geografski informacioni sistemi i najnovije digitalne tehnologije čine prostor bitnom karikom humnističkih nauka, to možemo nazvati multi-dimenzionalni i multi-disciplinarni pristup- prostorna humanistika.
To je polje digitalne humanistike, vođeno pretpostavkom da će nove tehnologije omogućiti preokret sa dvodimenzionalnih statičkih mapa na multidimenzionalne reprezentacije prostora, zatim razviti interaktivne sisteme gdje će prostor i mjesto biti promatrani dinamički, a sve te procese nazivamo dubokim mapiranjem
GIS je u početku bio kompleksan i težak pri upotrebi, a danas svi koriste neki vid njegovih aplikacija, (Google Earth) je najbolji primjer toga. Goodchild i Janelle (2010) uočavaju da razvoj GIS-a ranih 1990tih jako utiče na akademske discipline, pa taj period možemo nazvati “prostornim zaokretom” ne samo humanističkih nauka, već i prirodnih i društvenih nauka.
Electronic Cultural Atlas Initiative (http://www.ecai.org) je bio značajan u širenju prostornog razmišljanja, povezivajući mnoge discipline (arheologija, antropologija, istorija, studiji religije…)
Projekat prostorne historije na Stanford univerzitetu je povezao istraživače na poljima geografije i historije koji su upotrebljavali GIS u svojim istraživanjima.
Bodenhamer (2012) naziva ovaj period prostornim preokretom u humanističkim naukama u 1990tim “prostorna humanistika 1.0″.
Poteškoća u korišćenju GISa za humaniste je kompleksnost sistema, nedostatak podataka, prostorna i vizuelna pismenost, a najveći problem je sudar epistemologija između tradicionalnog GISa i savremenih humanističkih paradigmi, posebno epistemologije postmodernizma. GIS je empirijski, racionalan, baziran na mjerenju i zavisan od eksperata, post-modernizam je subjektivan, fokusiran na agentima, iskustven, i višemislen sa atrubutima fluidnosti i različitosti.
Kraj prošlog i početak ovog vijeka tehnološke infrastrukture i nove web paradigme počinju rušiti barijere i omogućavaju pojavu prostorne humanistike 2.0. Bodenhamer (2012) smatra da takva prostorna humanistika eksplicitno prepoznaje recipročan uticaj geografskog i konstruiranog prostora kulture i društva.
Interdisciplinarnost prostorne humanistike je izašla iz aplikacija integracije koncepata prostora i vremena, i prostora i mjesta.
Aspekti prostorne dinamike humanističkih istraživanja zahtijevaju integraciju prostorne i vremenske perspektive, npr: širenje ljudi i kultura, širenje ideja i inovacija itd. Namjera humanističkih nauka je konceptualizirati relativni više nego apsolutni prostor. Predstavljanje prostora je u historijskom vremenu, tj. pod uticajem kultura koje imaju različit pogled na prostor.
Caquard (2013) ukazuje na interes za relaciju mapa i narativnog što se pokazuje u novim konceptima: “narativne mape”, “fikcijska kartografija”, “narativni atlasi”, i “geoprostorno pripovjedanje”… Koncept “story maps”, upravo znači narativne mape, a uvodi ga MacFarlane (2007) kako bi opisao oblik prostornog izražavanja koje je ugrađeno našim osobnim iskustvom okoline.
Caquard (2013)ukazuje da mape stimulišu i limitiraju pripovijedanje, ali da ovakva distinkcija nije ista kao distinkcija između grid mapa i narativnih mapa- svaka od tih mapa stimulira ili limitira naraciju zavisno od konteksta njenog korištenja.
Ono što uboko mapiranje uključuje je oralne svjedođbe, antologije, memoare, biografije, prirodne historije, sve ono što se iskazuje eklektičkim djelom o nekom mjestu. Duboke mape imaju nekoliko kvaliteta koje odgovaraju prostornoj humanistici, baš kao nova kreativna mjesta. One su vizualne, bazirane na vremenu, i strukturalno otvorene. Podržavaju multimediju kao i više nivoa. A jedna takva duboka mapa kulturnog nasljeđa bi imala fokus na memoriju i mjesto. Svaki artefakt (npr: pismo, memoar, fotografija, slika, usmeno svjedočanstvo, video, itd.) bi se postavilo u vrijeme i prostor, a to bi omogućilo da držimo prostorno-vremensku vezu. Najveći najveći izazov GIS-a, kako Bodenhamer tvrdi je omogućiti duboko mapiranje sa svim karakteristikama kao što su višemislenost i iskustvenost, a GIS sam po sebi to ne može uraditi.
Postoje 2 scenarija budućnosti prostorne humaninistike: Prvi govori da će tehnologija omogućiti lociranje historijskih i kulturnih artefakta, eksplicitnije u prostoru i vremenu, no neće zamijeniti svoju ekspertivnost, (neće biti dramatičnije promjene u humanističkim naukama, pored toga da će biti veća pomoć od tehnologije). Drugi scenarijo kaže da će tehnologija pružiti potencijal otvorene postmoderne konstrukcije historije i kulture i to će uzeti u potpunosti obzir višemislenosti, simultanosti, komplesnosti, i subjektivnosti i dovest će se u pitanje primarnost teksta i velike historijske grand-narative. Takvom vizijom i scenarijom, prostorna humanistika nam obećava alternativni pogled na historiju i kulturu, dinamičnijom reprezentacijom memorije i mjesta, sa vizuelnim i iskustvenim pogledom.
Reference:
Bodenhamer, D. J. (2010). The Potential of Special Humanities, in D. J. Bodenhamer, J. Corrigan, i T. M. Harris (Eds.), The Spatial Humanities: GIS and the Future of Humanities Scholarship. Bloomington, IN: Indiana University Press.
Macfarlane, R. (2007) The Wild Places. London: Penguin Books.
Bodenhamer, D. J. (2012). Deep Maps, Deep Contingencies: The Promise of Spatial Humanities, http://spatial.ucsb.edu/eventfiles/local12/docs/Deep-Maps-Deep-Contingencies.pdf.
Caquard, S. (2009). Foreshadowing Contemporary Digital Cartography: A Historical Review of Cinematic Maps in Films. The Cartographic Journal, 46(1), 44-55.
Goodchild. M. F. (2010). Toward critical spatial thinking in the social sciences and humanities. GeoJournal, 75(1).
Site Title 