Uncategorized

Kritička angažiranost digitalne humanistike

Svaka kritika, dobronamjerna ili ne, ostavit će neki trag koji može naše djelovanje znatno poboljšati ili ćemo kritikom shvatiti greške i pogrešne korake koje činimo.

Alan Liu govori o tome kako je digitalna humanistika zaboravljala na kulturni kriticizam, njeni praktičari svoju kritiku okreću ka potpunom registru društva, oblastima ekonomije, politike, ili idejama poput “digitalnog jazza”, “prismotre”, “intelektualnog vlasništva”, itd. Nedostatak kulturnog kriticizma nagovješta blokadu digitalnoj humanistici da bude puni partner humanistike

Blisko čitanje ima značajnu ulogu u konstrukciji disciplinarnog identiteta kritičkih literarnih studija, a udaljeno čitanje zauzima jedan od najprepoznatljivijih koncepata digitalne humanistike, stoga je blisko čitanje postalo dominantno tek 60.-ih godina jer su noviji kritičari pobijedili debatu protiv starijeg kriticizma (sa metodama neke vrste udaljenog čitanja).

Digitalna humanistika ima mogućnost promjene svoje uloge kao servisa- može pomoći pri propagandi humanističkih disciplina danasšnjice, tj. u sadašnjem trenutku ekonomskih, društvenih i(li) političkih potreba. Također, može od bukvalno održavanja servera do sofisticiranih računarskih platformi – postići lidersku ulogu ako se taj servis može proširiti van akademije (od održavanja servera do sofisticiranih računarskih platformi).

Humanističke nauke i discipline  su sve manje u nekom novijem  komunikacijskom odnosu, ograničena im je sposobnost interakcije s novim digitalnim medijima, sve ovo je jedinstvena liderska prilika za digitalnu humanistiku, ona može jednostavno kreirati nove forme za humanističku komunikaciju, također, ona je  idealno pozicionirana da pomogne komunikaciji između humanistike i javnosti, tako što bi inovativno koristila nove medije za tradicionalne humanističke forme propagiranja, npr. eseja, peticija…

Digitalna humanistika može proširiti ideju instrumentalizma i tehnologizma, čime bi  doprinjela kulturnoj kritici. Unutar digitalne humanistike, instrumentalizam je dio međusobno povezanih koncepata koji čine formalizam, alatke, praksa… S jedne strane digitalni humanisti su zabrinuti da je njihovo polje suviše instrumentalizirano, a s druge su zabrinuti da nisu dovoljno instrumentalizirani u poređenju sa inžinjerskim poljima gdje instrumentalnost ima prestiž inovacije, a Alan Liu tvrdi da ova dilema ima sličnosti sa brigama humanista uopšte.

Manifest digitalne humanistike izjavljuje da digitalna humanistika ima utopijski korijen oblikovan shodno njegovim pretečama kontra-kulture i kiber-kulture iz 60.-ih i 7.-ih godina prošlog stoljeća. Radi toga digitalna humanistika vjeruje da zaštita i standardi intelektualne svojine trebaju  biti oslobodjene Kapitala, (uključujući kapital nasljednika koji žive parazitski, radom prethodnika), ona i afirmiše otvorene univerzitete, muzeje, arhive, i biblioteke bez zidova, i demokratizaciju kulture i akademskog rada.

Losh tvrdi da  širi oblici javnog angažmana digitalne humanistike još uvijek nisu na zavidnom nivou, pa postavlja pitanje: hoće li se naziv knjige “hakiranje akademije” razumijeti kao “podržavanje akademije”? Losh također želi istaći da oni koji su zainteresovani  hakirati akademiju pokazuju jako malo interesovanja da hakiraju svijet, i da su eksperimenti sa otvorenim “peer review” i “creative commons” izdavaštvom u akademskim institucijama suviše često orijentisani na vlastite interese članova akademske zajednice više radi promocije nego na zajedničke interese građana svijeta koji brane opstanak drugih i ponos.

Burdick i kolege (2012) primjećuju da smo sa pojavom digitalne tehnologije i društvenih mreža vidjeli i pojavu ekonomije definisane po društvenim strukturama, oblicima proizvodnje, i kulturnim formacijama koje mijenjaju način proizvodnje informacija i njihove izmjene,omogućavajući tako  globalni umreženi svijet  razmjene i kolaboracije, ali isto tako stvarajući uslove podložne za nasilne obračune i novije forme kontrole i nadgledanja. Demokratske mogućnosti društvenih tehnologija se danas najčešće slave, ali čovjek treba biti svjestan i njihovog negativnog efekta. Oni omogućavaju široku participaciju, proizvode globalno širenje informacija, ali su u isto vrijeme u službi mnogih političkih i korporacijskih interesa i ciljeva.

Stoga se ispituje relevantnost digitalne humanistike. Ona ne bi trebala ostati slijepa takvim izazovima. Humanističke discipline su oduvijek mjesto za razumijevanje, analizu, i evaluaciju društvenog i kulturnog značaja bilo koje od tehnologija. Zadatak im je bio da interpretiraju vrijednost tehnologije, njene opasnosti, i njene mogućnosti. Generalno govoreći, digitalna humanistika izučava šta znači biti čovjek u savremenog, umreženog informacijskog doba, a ta pitanja i odgovori proširuju domenu i relevantnost humanistike puno više i detaljnije od zatvorene konverzacije i interakcije nekolicine specijalista i stručnjaka.

REFERENCE:

Burdick, A., Drucker, J., Lunenfeld, P., Presner, T., & Schnapp, J. (2012), Digital Humanities, Cambridge, MA: MIT Press.

Liu, A. (2012). Where Is Cultural Criticism in the Digital Humanities?. In M. Gold (Ed.), Debates in the Digital Humanities. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Losh, E. (2012). Hacktivism and the Humanities: Programming Protest in the Era of the Digital University. In M. Gold (Ed.), Debates in the Digital Humanities. Minneapolis: University of Minnesota Press.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s