Uncategorized

Proizvodnja distribuiranog znanja

Mnoštvo ljudi radi na jednom projektu digitalne humanistike, doprinos svakog od njih je vidljiv, sa svojim znanjem određenog domena oni omogućavaju istraživačkom pitanju da bude konceptualizovano, da se na njega može odgovarati a onda i rekonceptualizirati i ponovo tražiti odgovor.

-Svaki od članova tima radi sa nadležnim koordinatorom projekta i tehničkim urednikom koji kolaborativno artikulišu funkcionalne i tehničke karakteristike projekta. Čak i kada se konačan kraj projekta počne upotrebljavati, postoji mogućnost da neki novi autori doprinose daljem razvoju npr. profesori, bibliotekari, studenti programeri, i drugi uposlenici…

-Proizvodnja distribuiranog znanja je omogućena radi digitalne infrastruktue koje prožima sve aspekte čovjekovog života i okoline; proizvodnja distribuiranog znanja znači i to da je nemoguće da individualac zamisli i odradi sve aspekte projekta. Njegovi korisnici imaju distribuirani pristup znanju jer najčešće mogu koristiti sadržaj i rezultate projekta preko različitih platformi i(li) medija. Svaka upotreba fajla je različita ( 2 fajla nikada nisu ista, sam akt otvaranja istog je performativan rad). Razlika između performativnog čitanja štampanog i digitalnog djela pokazuje kako se granice između čitanja i autorstva isprepliću.

 -Cloud računarstvo ( podaci u oblacima koji se manipulišu “kroz nebo”, ali u biti su to mega-centri podataka, sistemi pohrane podataka) i standardizirani web servisi nam omogućavaju razmjenu masovnih baza podataka.

-Stručnjacii istraživači iz disciplina kao što su antropologija i arheologija, često prikupe milione podataka većih projekata. Danas, istraživači umjesto da rezimiraju rezultate, oni mogu učiniti čitavu bazu podataka pristupačnom na webu i omogućavajući druge da testiraju njihove hipoteze, pa  čak i da dodaju ili modificiraju postojeće podatke.

-Aplikacije augmentirane realnosti nam dozvoljavaju da pametnim telefonima kombinujemo geografske informacije i medije u prezentaciji događaja i interpretaciji specifičnoj određenoj lokaciji.

-Disribuirano znanje zahtjeva potpunu kolaboraciju, koja donosi mnogo intelektualnih, profesionalnih i društvenih dobiti. Multidisciplinarni rad, rad u timu, donijet će kompleksnije i bolje radove nego individualni rad, i svakako širi pogled na istraživački problem.

Pitti (2013) tvrdi da , kolaboracija između humanistike i tehnologije također donosi nepoznate izazove, koje zahtijevaju dosta izdvojenog vremena, mnogo više vremena nego što se to pretpostavljalo na početku projekta. On ističe da je najtemeljitiji  izazov kolaboracije u  balansiranju individualnog interesa sa zajedničkim ciljevima.

Kolaboracija sa tehničkim osobljem u projektima digitalne humanistike ima neku humanističku pozadinu i najčešće su to ljudi koji imaju malo veze sa humanističkim disciplinama. Humanističke metode, vrijedosti i  perspektive im mogu im biti nepoznate i terminologija na koju nisu naviknuti može biti preprekau toj komunikaciji.

Rosenzweig (2006) nagovještava moguće implikacije takve vrste kolaboracije izučavanja historije, koja je kako kaže duboko individualstička disciplina. Također, ukazuje da je individualni autorski rad standard ove profesije, a to se vidi iz podataka da je samo 6% od više od 32 000 istorijskih radova od 2000 do 2006 godine u žurnalu The Journal of American History potpisano od više od jednog autora, a samo 2% sa tri ili više autora.  Začuđujuće je da Wikipedia, u kojoj je se obično nalaze historijski članci, uživa u izvanrednoj slobodi i kolaboraciji, dok djelo bez vlasnika ili sa više autora biva gotovo nezamislivo u historiji kao disciplini.

Dobar razlog zašto bi profesionalni historičari trebali obratiti pažnju na Wikipediju je jer upravo njihovi studenti to rade. Velika je vjerovatnoća da studenti nađu nepouzdane podatke na Wikipediji, a to dovodi povod za diskusiju, koja bi pomogla urazotkrivaju mitova i dezinformacija. Wikipedia može djelovati (i djelovala je) nažalost, kao megafon npr. političkim ciljevima. Članci na Wikipediji su često na vrhu lista web pretraživača, i radi toga ih studenti koriste i smatraju kao glavnom a ponekad i jedinom referencom. Rosenzweig smatra  glavnom karakteristikom Wikipedije upravu  demonstraciju  ljudima željnim brzim, pristupačnim informacijama.

Burdick i kolege (2012) je smatraju odbačenom, amaterskom, nepouzdanom i u nedostatku akademske rigoroznosti, no Wikipedija bi trebala biti model promišljanja kolaborativnog istraživanja te distribucije znanja cijele akademske zajednice ali i DH-a.

REFERENCE:

Pitti, D. (2013) Designing Sustainable Projects and Publications, in Schreibman, S., Siemans, R., & Unsworth, J. (Eds.) A Companion to Digital Humanities. London: Wiley-Blackwell.

Rosenzweig, R. (2006). Can History be Open Source? Wikipedia and the Future of the Past. The Journal of American History, 93(1), 117-46.

Burdick, A., Drucker, J., Lunenfeld, P., Presner, T., & Schnapp, J. (2012), Digital Humanities, Cambridge, MA: MIT Press.

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s